Akademici su preuzeli zgradu na Trgu žrtava fašizma poznatu kao “Moša”. Što će s njom? Nemaju pojma

Za masivnim stolom zatamnjenog Strossmayerova salona akademik Jakša Barbić podigne neki list papira pa ga, preletjevši pogledom preko njega, samo odloži natrag na drvenu površinu.

Na tom istom stolu nekada je stajao i drveni globus, odmah preko puta starinske vitrine s vrijednom srebrninom te košarom s drvenim štapovima za hodanje.

Sve je i dalje onako kako je to i biskup Strossmayer koristio, jedino što je globus sada premješten u kut neorenesansnog salona jer se akademicima učinilo da bi tamo najbolje pristajao.

O značaju tog gospodina Strossmayera svjedoči i njegov golemi portret na zidu, djelo nepoznatog autora, blijeda sjena Bukovčeva portreta slavnoga biskupa koji krasi galeriju smještenu na petom katu ove divne, historijske zgrade.

Eh, da, tako je to na Zrinskom trgu broj 11, u neorenesansnoj palači u kojoj se smjestio HAZU, akademija što je predmet prijepora jer mnoge njihove članove danas optužuju da su malo prerastrošni…

Samo sedam minuta hoda dalje, na Trgu žrtava fašizma pa opet na broju 11, smjestila se, međutim, nešto malo manje raskošna zgrada.

Odnedavno je i ona u vlasništvu akademika iako je Zagrepčanima poznatija kao bivši studentski dom Ivana Meštrovića, a još prošli mjesec tu je bila i Studentska poliklinika.

Ta se zgrada prostire na impresivnih 8665 četvornih metara, raspoređenih na pet katova, s pogledom na unutarnje dvorište u kojem je neki nadobudnik izradio  manji bazen pa u njega stavio čak i dvije tropske ribice.

S petog kata pogled puca preko dvorišta što na svakom koraku priča o burnoj prošlosti: prvo je ovdje bio UNS (Ustaška nadzorna služba), a kasnije i njemački Gestapo za kojim su na zidu dvorišta ostale neke kuke pa mnogi sumnjaju da su upravo na njima u vrijeme rata mučili neposlušnike.

Tako bogata, iako odurna prošlost, a sadašnjost tako pusta, bezizgledna, siva…

Zgrada je trenutačno valjda najatraktivnija nekretnina u cijeloj zemlji, a njenim opustošenim hodnicima lunjaju žohari, vonja vlaga, puše kroz prozore na kojima su mnoga stakla porazbijana.

“Ja vam garantiram da u središtu Zagreba trenutno nema atraktivnije prazne nekretnine”, s ponosom tumači Jakša Barbić na spomen Trga žrtava fašizma.

Koji paradoks!

Sada smo ponovo u onom raskošnom Strossmayerovu salonu na Zrinskom trgu.

Čini ga nekolicina velikih prostorija, sve redom ispunjene antiknim namještajem, autentičnim stolovima i stolicama na kojima je stoljeće i pol ranije goste primao i sam biskup Strossmayer.

Sušta je to suprotnost najnovijoj zgradi koje su se “dokopali” akademici: u ovih 4880 monumentalnih kvadrata akademijini zaposlenici vide se kao mravi s vrha Eiffelova tornja pa se čovjeku pričini da je u zgradi zapravo sam, izuzev portira koji ga je stidljivo dočekao na ulasku.

Čovjek je osamljen i na Trgu žrtava fašizma odakle je sav život iselio.

Zlobnici govore: rastjerali ih pohlepni akademici kako bi zgradu prodali za shopping centar, a svoje račune koje pune proračunskim novcem podebljali za još desetke milijuna eura.

No uistinu, zašto su se iselili dom i poliklinika?

I otkud uopće ovi prostori u vlasništvu HAZU kad su studenti zgradu koristili još od 50-ih godina prošloga stoljeća?

Akademik Barbić objašnjava kako je zgrada 1933. godine sagrađena akademijinim novcem, a potom akademiji oduzeta kako bi se u nju smjestila neka institucija od javnog značaja.

I tako je bilo sve donedavno kad je HAZU okončao sudski spor sa Studentskim centrom zamolivši studente i njihove upravitelje da iz ovih 8 tisuća četvornih metara pokupe prnje i odsele.

Ovih dana zgradu su napustili posljednji liječnici, svi osim dvije obitelji, obitelji Radulović i Milas koji su u tom prostoru vlasnici dva stana.

I jedni i drugi sada poput duhova lutaju tisućama praznih stambenih kvadrata, u zgradi u kojoj čovjeka vidjeti nije, koja poput prikaze sablasno zjapi prazna u noći.

Baš nikome danas nije jasno što su akademici ovom prostoru namijenili i što je to bilo toliko važno da su iz zgrade, po tako hitnom postupku, morali seliti i dom i poliklinika.

Jer dvije godine kasnije zgrada i dalje zjapi prazna, a gotovo nitko na Akademiji nema ni približno jasnu viziju što bi se točno  u toj nekretnini moglo smjestiti.

Jedno je sigurno, kaže potpredsjednik HAZU Jakša Barbić: nikakvog shopping centra na toj lokaciji neće biti niti će ga Akademija iznajmljivati u komercijalne svrhe.

Zašto?

Jer im je biskup Juraj Strossmayer u zalog ostavio skrb o općem i javnom dobru pa je prikladno da se u te puste kvadrate useli kakva javna institucija, državno tijelo, neka ustanova od znanstvene djelatnosti.

“Možda Ministarstvo pravosuđa koje sada djeluje na 11 lokacija? Ili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje za svoju lokaciju na Donjim Sveticama plaća veliku godišnju zakupninu? U svakom slučaju, naša je dužnost ovu lokaciju ponuditi u najam Vladi i u ove prostore smjestiti neku instituciju od javnog značaja”, objašnjava mi Barbić pa na spomen biskupa još jednom rukom ukaže prema njegovu portretu.

Paradoksalno, kada sumnjičavi zlobnici prstom upiru u akademike da im je više od znanosti stalo do rente, od istine su zapravo dalje nego što je Kolumbo 1492. bio od Indije.

Istina, HAZU u vlasništvu ima uistinu impresivan popis nekretnina, no bezbroj je otužnih primjera koji tako živo svjedoče koliko je raskoš uzaludna kad čovjek ne zna što bi s njom činio.

Među posljednjima je ova bivša zgrada studentskog doma.

Ali ima u Komolcu pored Dubrovnika i ljetnikovac Sorkočević, jednokatnica iz 16. stoljeća, danas valjda jedan od najkrasnijih hrvatskih dvoraca koji samo čeka da ga se pokaže strancima.

Ljetnikovac je u vlasništvu HAZU, a ova je institucija mudro zaključila kako bi u njega bilo najbolje smjestiti Zavod za povijesne znanosti pa tako unutrašnjost vrijednog zdanja danas poput duhova koristi desetak akademijinih zaposlenika.

Ili ljetnikovac Gučetić u dubrovačkom Trstenu, s kapelicom, gotičkom mlinicom, paviljonom i prekrasnim arboretumom, također u vlasništvu akademije iako ona još nije stigla unovčiti tu djelatnost.

Istina, dolaze ovdje povremeno neki posjetitelji, no od prodaje ulaznica za arboretum akademija ubere možda 100 tisuća kuna godišnje, beznačajan novac u odnosu na troškove održavanja svih ovih spomenika.

A njih je puno.

HAZU u vlasništvu ima više od 53 tisuća četvornih metara nekretnina ( to je, za usporedbu, prostor veličine dvije Dioklecijanove palače), većinom monumentalnih spomenika kulture u Zagrebu, Dubrovniku, Zadru, Rijeci…

Samo u glavnom gradu Hrvatske imaju više od 20 tisuća četvornih metara nekretnina među kojima je i ova palača na Zrinskom trgu, potom 6 tisuća kvadrata u Hebrangovoj ulici, preko 11 tisuća kvadrata u Medvedgradskoj, stanove u Šenoinoj, Križanićevoj, Petrićevoj…

Na tih 53 tisuće kvadrata dolazi samo 280 akademijinih zaposlenika, točno jedan na svaka 189 četvorna metra što su uvjeti kakve nemaju valjda ni u papinskim odajama.

Sve te nekretnine stekli su zahvaljujući Zakonu o HAZU iz 1998. godine, prema kojem se Akademija imala pravo uknjižiti na sve nekretnine koje je nekada koristila.